VJERUJ ZVIJEZDAMA

10 srpanj 2015

Podigni glavu,pogled usmjeri ka nebu,Znaš li šta ćeš vidjeti? Ja znam. Vidjet ćeš zvijezde koje će te uvijek voditi meni.Zvijezde koje će te paziti i maziti kada ja to ne budem mogla.Kada se budeš osjećao usamljen ,vidjet ćeš zvijezdu koja će sijati jače nego ostale,zove se ljubav,zove se "mi". Uvijek će ti obasjavati put,samo ju slijedi i ne boj se.Prošli kroz mnogo toga,svjesni da se dosta toga promjenilo i da dosta toga nije isto kao prije,ali vrijeme čini svoje,valjda tako mora biti,ne znam,ali znam da iste one zvijezde sijaju,koje su sijale meni i tebi,sjeti se...
Zajedno smo naučili da se ljubav rađa i umire,da je ljubav začarani krug,s početka na kraj,a s kraja na početak ,nikad joj kraja,u tome i jest njena čar,sija vječno kao i zvijezde koje ćeš pogledati večeras i reći:"Da,djevojčice moja,zajedno smo to naučili."
Kada sjedneš i zapitaš se o smislu života ,suza krene, jer si moj smisao ti,a tvoj možda ja,a neke želje se nikada ne ostvare,gledaš u prošlost i bojiš se budućnosti,strepiš nad ranama iz prošlosti i bojiš njihovog otvaranja i razaranja kroz cijelo tijelo,bojiš se da će žarište srca izaći kroz suze.Bojiš se lica iz prošlosti koja su te napustila,a bila su ti prijeko potrebna da daju oslonac tvojim nogama,da i omoguće stabilan hod kroz život,a nisu.Uz ovo razmišljanje ostaješ samo ti i zvijezde koje ti poručuju moje riječi,riječi koje si tako radio volio čuti i nasmijati se.
Svaki put kad pomisliš da si sam,vjeruj mi da nisi,ja sam s tobom,pogledaj zvijezdu,zažmuri i zamisli riječi koje želiš čuti,vidjet ćeš me i čut ćeš moj glas,ako budeš želio,osjetit ćeš moj zagrljaj,
Možda nekada za deset,dvadest,trideset godina,sjedit ćeš sa svojom djecom u bašti,pogledat ćeš u zvijezde i možda me se sjetiti.
Sjeti se naše pjesme,našeg mjesta pod zvijezdama,nakon toliko godina možda budem osjećala tvoj doziv i sjećanje kao sada,pa ću ti doći i reći:"Šta mi radis?" Stoga ne dopusti da se zvijezde i privjesci izgube kao vječni znakovi povezanosti,kao pečati na srcu,kao znakovi da ćemo se opet sresti...

Ona je znala...

14 ožujak 2015

Tko sam ja? Ona je to znala. Znala je sve što sam joj uradio,znala je svaki put kada sam ju slagao...kako?
E,pa ovako...Znala je prepoznati prljavštinu u u mojim očima zvanu laž,iako sam glumio da mi je svejedno i da se ne stidim,ona je znala da se duboko u sebi crvenim i izjedam...Ali bez obzira na sve,bez obzira na posljedice,ona je znala izmamiti osmijeh,željela mi je sreću,najveću sreću...željela je sreću za nas dvoje...sanjala je...
Ona je jedina znala kada treba doći i pružiti mi utjehu u svom malom zagrljaju,slatkim usnama i dubokim očima...
To vam je bila moja djevojčica koja me je voljela,siguran sam...Moja djevojčica smeđe kose,smeđih očiju,poput mojih,usana koje su pripadale samo meni..eh..ona... Ona sada zna da ova tuga,melankolija ne prolaze,zna da neće proći,a ja znam da neće proći ni nju... Tuga nam se uvukla pod kožu,prodire venama,krvarimo po zemljici u kojoj je proliveno previše krvi zbog ljudske zloće...ja i ona,ubijamo jedno drugo...zemljica ponovno upija našu krv,naše tragove,tragove boli,umora,nesreće,ali ne može upiti,previše je upila krvi zbog ljubavi...Bosna,tvoja i moja...naša bol ostaje na površini...Nitko nikada neće zaboraviti...Ona to zna...
Svake noći,zvijezdama ću šapnuti da čuvaju moju malu,da ju brane,da osvjetljavaju put u njezinu životu,šapnut ću vjetru da ju volim,a vjetar će joj prenijeti,otvorit će prozore njenog velikog srca i unijeti moje riječi u njenu dušu..Ona će znati da vjetar nosi moje riječi...Uvijek je znala..ona..moja djevojčica...
" A šta ako ti šapnem sad neke reči koje nikad nisi ti čula pre,koje te probude i podsete da možda mi poneki put šapnemo sve.."

kiss

Sjećaš li se...

Ona..moja djevojčica...sjedila je pored mene u crvenoj haljinici,a ja sam ju gledao i svaki put se ponovno zaljubio.
Osmjehnuo sam se i pomislio "pa ona je djevojka koju volim,s kojom želim dočekati svako jutro..." Dok sam sanjario,svojim malim prstićima uplela je moje i pogledala me onako,kako neće nijedna nikada više...
Pogled joj je zračio...pogled u kojem sam vidio svoj odraz...pogled kroz koji je prolazio moj život...
Zbog svoje nespretnosti,prosuo sam čašu vina po njenoj uskoj haljinici,opet me pogledala i nasmijala se...
Htjela je ukloniti mrlju,ali nisam ju htio pustiti,nisam joj dao da ode...
"Volim te,znaš li to?" Držao sam ju čvrsto,uživao u mirisu njene kose,a ona u mom zagrljaju...cijeli svijet u mojim rukama...
Na trenutak sam osjetio njen okus na usnama i toplinu njenog tijela...bojao sam se pomaknuti...bojao sam se da ću se probuditi i da će sve nestati.Žudio sam za njenim dodirima,iskrenim poljubcima,a ona...moj malenko,moja maza koju sam ljubio pod svjetlima grada,dok su nam pahulje klizile niz lice i njenu kosu,ali s njom,bio sam drugačiji...
Sjećaš li se,moja djevojčice? Reci da se sjećaš,reci da ćeš me čekati,da ćeš me prepoznati za deset godina i da ćeš me gledati istim okicama...reci mi..djevojčice moja, vrijeme prolazi s mojim koracima kroz naš grad,kroz naše sjećanje...
Pa mi smo živjeli jedno za drugo...
Zašto si otišla?
Zašto sam te pustio?
Zašto mora biti tako?
Hoću li više ikada vidjeti svoj odraz u tvojim očima?
Hoćeš li dopustiti da te zagrlim?
Hoćeš,znam da hoćeš...
Davno si rekla da me ne želiš više vidjeti,ali lutkice mi ne znamo jedno bez drugoga...
Nakon tvog odlaska,ljubav je ista,toliko jaka da se svaki put vraćaš,još me nisi napustila zauvijek...
Sve što smo imali,dijelili,proživjeli,ne može se zaboraviti!
Dogodilo se,pamtit cemo sve dok ne izdahnemo zadnje snage života...
Sada smo sretni,možda,ali nikada kao kada smo bili zajedno.Ta sreća je nestala...Sjećaš li se zvijeri dana kada sam ti dokazao da te volim,sjećaš li se kako sam te čuvao?Sjećaš li se iskre u mojim očima?Da,sjecaš se.Poznavala si moje oči,bolje nego bilo tko,poznavala si svaku moju senku...Ove iskre više nema,jer nema ni tebe...griješiš lutko,što si otišla,a griješim i ja što sam te pustio...Želim ti reći da imaš posebno mjesto u mom srcu, uspjela si doći do njega,jer si posebna,drugačija,jer si moj malenko...
Ali,napravila si mu ožiljak,koji neće zacijeliti nikada,ali tješim se da i ti nosiš isti ožiljak na svom srcu i da ćemo zbog ožiljaka biti povezani zauvijek...
Draga,obilježeni smo...Ja i ti...
Šta ako ti šapnem da ću te čekati na mjestu za nas dvoje? Hoćeš li doći? Sjećaš li se mjesta? Vremena? Noći?
Sjećaš li se svoje ruke u mojoj,svog nosića na mom? Sjećaš li se snijega i kiše koja je padala samo zbog tebe?
Snijega po kojem nisi znala hodati,a kiše koja je zapečatila naše poljubce? Kiše koja je sakrila tvoje tužne oči,a moje usne...
Sjećaš li se?


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.